Sve što ima veze sa ljudima, oko ljudi, u ljudima, bez izuzetka u meni budi interesovanje. Jednostavno – volim ljude. Ponekad, osluškujući šta je to o čemu najčešće pričaju, shvatim da postoje neke teme koje su večita “inspiracija”:
Partnerski odnosi i samopouzdanje dele prvo mesto bez premca, a odmah nakon toga na visokom drugom mestu nalazi se tema postavljanje granica u smislu kada reći DA, kada reći NE, kome reći i ponajviše KAKO reći, a da se posle ne pojedemo živi jer ako je tako, onda nam je to što smo kao “postavili granicu” gore nego da smo ćutali i gutali žabe… (za vas koji ne znate za ovaj termin koji koristim, pročitajte prethodni tekst “KO JE OVDE LOŠ”)
Dakle, ko, kada, kako, zašto i na koji način ključne su reči za ovu temu.
ALI PRE SVEGA, DA SE RAZUMEMO – NE POSTOJE UNIVERZALNI RECEPTI ZA REŠENJE PROBLEMA KOJI SE TIČU OVIH TEMA, NITI BILO KOJIH DRUGIH!
Ovi tekstovi služe da vas inspirišu, da vam pruže mogućnost za neke nove uvide, mogućnost da pronađete neke ideje i načine, da eksperimentišete sa sopstvenom dušom, da biste mogli da uvidite šta je ono što vama pomaže.
Ono o čemu se najčešće priča obično je ono što najviše tišti, ono za šta još uvek nismo pronašli najbolje rešenje ili se prosto ne snalazimo. Interesantno je to da ljudi sa kojima dolazim u kontakt, stava su da se neko rodi sa tim da ume da postavlja granice, a neko ne tj. da nekome to ide lakše, a nekome ne. Tu ima istine, ali samo delimično, da ne kažem malo jer:
Komunikacija je veština koja se uči! Baš kao i svaka druga veština, menja se i usavršava tokom vremena, kao što se menjamo i mi.
Granice su velika oblast i jako delikatna, ali nedavno se desila jedna situacija koja me je pokrenula da napišem ovaj tekst.
Pre par dana, moje tri prijateljice i ja, okupile smo se posle duže vremena. Bilo je divno, sunčano popodne, idealno za“ ženske priče”. Sedele smo u jednoj bašti ,veoma raspolože ne i pričljive. Iako smo u kontaktu telefonski, druženje ”licem u lice” je nezamenjivo. Nema te poruke, tog telefonskog razgovora koji može da zameni smeh, šale, duboke ispovesti, jednom rečju, energiju, koja se razmeni kada smo sve na jednom mestu. Baš kao iz romantičnih filmova, letnji kokteli u ruci, lepeze u rukama, nas četiri, bučne i grlate. U jednom trunutku jedna moja prijateljica pitala je drugu :
Hej šta ima kod tebe novo? Kako si ti ? Ništa nam ne govoriš…
Ne želim da pričam o sebi, odgovorila je druga prijateljica.
Rekla je to potpuno mirnim, ali odsečnim tonom. Tačka. Čak nije ni pokušala dati dodatno objašnjenje. U vazduhu se odjednom osetila neprijatnost. Pomislila sam kako čak ni kada hoću ne mogu da izbegnem svoju novu profesionaln uulogu, međutim odlučila sam da ne reagujem i da sačekam kako će i jedna i druga prijateljica podneti dijalog u kome je – ne – ključna reč. Neprijatnost je i dalje visila u vazduhu…
Kako misliš ne želiš da pričaš? Misliš, nisi raspoložena? bila je uporna prva…
Jednostvano ne želim da pričam.
Znači ti si došla da slušaš naše priče, ali ne i da učestvuješ? nastavila je…
Ne razumem u čemu je tvoj problem. Šta ti u mom ne nije jasno ?
Neprijatan razgovor je prekinula treća prijateljica želeći što pre da ispriča svoju novost i tok razgovora se promenio…
Kada bih vam rekla da izgovaranje reči ”NE” može da bude podjednako veliki problem i za onog ko je prima kao i za onog ko je izgovara, šta biste mi vi rekli ?
Neki od vas bi rekli zavisi od situacije, zavisi na šta se “ ne” odnosi, ko izgovara i bili biste u pravu, ali volela bih da pokušate da zamislite ili da osetite to tuđe ili svoje “ne” (zavisi u koju kategoriju od gore navedene dve spadate ). Prisetite se i kako ste se tada osećali.
Navikli smo, a uglavnom imamo problem da izgovorimo “ne” ili drugačije rečeno, nismo naučeni da pratimo svoje potrebe i da time postavljamo sopstvene granice, jer ukoliko to učinimo, etiketiraju nas kao egoiste ili sebične osobe.
“Mera je sve“ rekao je Šekspir, pa tako i postavljanje granica mora imati svoju “meru” inače prelazi zaista u egoizam. Međutim, mene je znaimala i druga strana istog novčića, a to je – kako prihvatamo tudje ne.
Hajmo još plastičnije u ovu priču – kako bi izgledalo da pozovete prijateljicu i da je pitate da li bi išla s avama u šetnju, a ona vam na to odgovori – “E, izvini ali neću, ne mogu.” Šta bi bila vaša prva reakcija?
Morate priznati da taj prosti odgovor ne kako smeta, žulja rekla bih. A zašto? Pa zato što nismo sigurni da li neko odbija baš nas tj. da li bi sa nekim drugim ta naša prijateljica išla u šetnju ili je nešto drugo posredi… da ne pričam o očekivanjima (“ ja sam bila tu za nju, a sad kada meni treba nje nema… ili ona bi samo ono što ona voli, a kada ja nešto hoću što se njoj ne dopada nije spremna nimalo da se žrtvuje i slično… Varijacije na temu su vam poznate). Istina je da:
Ako niste jasno predočili vaša očekivanja onom drugom i ako niste gradili odnos tako da otovoreno razgovarate o tome šta vam smeta i šta vam je potrebno u tom odnosu – za vas će postavljanje granica biti pakao! Sodoma i Gomora besa, ljutnje, krivice i konstantnih dilema.
U prirodi čoveka je da najčešće sve doživljava lično! To je legitimno, ali ne baš uvek poželjno. Pretpostavimo da se radi o bliskim prijateljima i članovima porodice. Tada je najteže i primiti i reći ne. To znamo . Da bih vam olakšala celu ovupriču, želim da razumete da:
EKSPLICITNO NE nije odbacivanje! Ni vas ni onoga što želite. TO JE POSTAVLJANJE GRANICE! To nije večno i trajno ne, to je odgovor za taj trenutak života. NE je stanje u kome se neko trenutno nalazi iako vam je baš stalo da znate zašto –pitajte. Ne insistirajte, ali se nemojte ni osećati loše, jer to nema veze sa VAMA!
Ovo važi za obe kategorije!
Možda vam način nečijeg ne neće prijati – kažite mu to!
Možda će vas nečije ne razočarati – i to kažite i objasnite zašto vas je razočaralo, jer je važno da onaj drugi zna!
Možda će vas zaboleti – odlično! Odrastite i naučite i vi da postavljate granice, da brinete o sebi kao što to čine drugi ili prosto preispitajte svoje odnose i šta radite u njima.
Ako ste u kategoriji onih ljudi koji ne mogu da kažu ne, za vas imam samo jednu poruku:
Nemojte se ljutiti na druge što umeju da kažu, a vi ne umete.
Idite na neku dobru radonicu gde će vam neko ukazati na to kako i vi to da uradite.
Zapamtite da ne nije odbacivanje već poštovanje sopstvenih granica, mogućnosti ,želja i potreba, ali način na koji to neko čini ili će sačuvati taj odnos ili će ga poremetiti. To je deo koji se zove veština komuniciranja i to se uči.
I NE, neću vam reći kako to da prevaziđete ,jer svako od vas ima svoj način, a mogućnosti su mnoge. Razmislite o tome . To je dovoljno za početak .