„IZVINITE, JA BIH DA BUDEM ONO ŠTO JESAM…“

 

Svakodnevno smo bombardovani uputstvima za život – od toga kako naći partnera do toga kako zaraditi novac, napredovati u karijeri. Život počinje sve više da nam izgleda kao “priručnik za adekvatnu  upotrebu“, a  slobodno vreme trošimo jureći za sopstvenim ispunjenjem, srećom, zadovoljstvom – šta god to značilo za svakoga od nas. Živeći u raskoraku želja i mogućnosti, konstantno pod pritiskom tuđih očekivanja, a i sopstvenih, o tome kako naš život treba da izgleda, polako ali sigurno gubimo sebe i sve ono što suštinski i autentično jesmo. Verovatno  ovo zvuči kao fraza iz džepnih knjiga popularne psihologije, ali istina je da su se ovom temom bavili mnogi filozofi i mislioci.  Pitanje identita je pitanje svih pitanja, jer suštinskog mira za čoveka nema bez razumevanja –„ko sam ja?“

Koliko ljudi poznajete za koje biste mogli reći da žive svoj život onako kako žele? A koliko ljudi poznajete koji žive „očekivani život“? Svi znamo odgovor na ova pitanja, ali to nije tema ovog teksta. Kako naš život izgleda samo je  posledica, rezultat, onoga što nosimo duboko u sebi. A to „duboko u sebi“ najčešće je nedostižno. Prvo – nije lako pogledati u sebe, a još je teže sagledati sebe jer živimo u vremenu u kome je licemerje  deo paketa svakodnevnice. Lažemo sebe pa time i druge da smo nešto što nismo, lažemo da bi nam porodice bile zadovoljne, okolina takodje, (ovde reč laganje semantički nema  konotaciju prevare drugih, već je koristim  metaforički) i u tom „laganju“ polako postajemo oni ljudi koji možda nikada nismo želeli biti. Gubimo kompas sopstvenih afiniteta i polako se stapamo u masu. Unutrašnji dijalog se pretvara u potpunu neodlučnost, ali to je tako kada se izgubi kompas…

Da  li imamo pravo da budemo drugačiji? Ma pravo imamo, ali da li imamo dozvolu? Čija nam dozvola treba? Sopstvena, tuđa? Koja je cena koju moramo da platimo za taj osećaj slobode življenja i da li smo spremni da je platimo? Ko je taj ko određuje meru KOLIKO možemo biti drugačiji? Šta uopšte znači biti drugačiji i zar nije sama ova reč već diskriminišuća…

Mnogo noći sam provela budna razmišljajući o ovim pitanjima, ali najvažniju životnu lekciju dobila sam jedne lepe letnje večeri dok sam na terasi sedela sa svojom prijateljicom, feministkinjom i velikim borcem za ljudska prava, dok sam uz  kafu pričala o raznim temama. Moja prijateljica, želeći da mi pomogne da se izražavam „politički korektno“ dok smo razgovarale o izazovima sa kojima se susreće LGBT populacija, ispravila me je i rekla mi je:„Ksenija, ne kaže se seksualno opredeljenje već seksualna orijentacija. Kada kažes seksualno opredeljenje to znači kao da je u pitanju izbor, a to je pogrešno. To nikako nije stvar izbora već ko jesam. Ja ne mogu da BIRAM  već  samo  da BUDEM.“

Nikada joj nisam rekla koliko duboko me je dotakla ta njena rečenica i taj naš razgovor.

Razmišljajući  o sopstvenom životu, prisetila sam se svih svojih  odluka koje su teško prihvatane od strane okoline i porodice, setila sam se gorkog ukusa u ustima i snažnog osećaja  krivice za mnoge postupke koje sam činila samo zato što su odstupali od svega što se od mene očekivalo. Trebalo je da prođe mnogo godina i taj jedan jedini trenutak u kome sve postaje jasno a to je – JA nije IZBOR!  Već JA JESAM. Izbor je posledica a ne uzrok.

Hrabrost, snaga, volja, upornost da živimo život kakav želimo, nisu tamo neke osobine koje neko ima, a neko ne, one nisu zadata vrednost rezervisana samo za uspešne i zadovoljne ljude. One se stiču, grade, stvaraju, za njih se bori snagom volje, želje ! Naš život vredi! Važno je ono što radimo, govorimo , mislimo! I ne ne, dragi moji, svi vi kojima će reč egoizam u ovom trenutku proći kroz glavu, stanite!!! Nikako ne idite tim smerom jer su moji znaci veoma jasni. NAČIN  na koji život realizujemo, menjamo, sprovodimo odluke, odnosimo se prema drugim ljudskim bićima, TO  je ono što razdvaja dobre i manje dobre ljude, a ne ono što jesmo.  TO razdvaja egoiste od onih koji to nisu, a ne odustajanje od sebe zarad drugih. Budite divlji, drugačiji, posebni, autentični, ne okrećite sebi leđa.

Generacijo moja, a i sve ostal u ovom vremenu izgubljenih kompasa, ne odustajte od sebe već BUDITE! U ime dobrote, ljudskosti, tolerancije, ljubavi prema sebi i drugima  trgnite se iz dubokog sna, pogledajte u sebe i izvucite ono blago vaše duše koje ste sakrili duboko jer vam se čini da nema ko da ga vidi… DIVNI STE TAKVI KAKVI STE! Nekada hrabrost preskoči poneku generaciju ali sam sigurna da mi nismo ta i zato ću završiti  ovaj tekst  rečima jednog od mojih  omiljenih pesnika, Draška Sikimića čije su mudre reči oplemenile i olakšale mnoge noći mojih unutrašnjih borbi, a  za sve vas  kojima je teško da prihvate da su to što jesu, da mogu da budu sve što mogu biti  i da prigrle svoj život obema rukama:

“Moraš da se otmeš, da te svi izgube, niko da te nema. Moraš od svakog da odeš i da sebi oprostiš što si otišao, što te nigdje nema,što nisi tamo gdje si potreban, moraš da odeš i da budeš sam i da vidiš ko si, i onda sebi da oprostiš što si to što jesi, i da oprostiš sebi što nisi sve ono što si želio da budeš i tek onda da se vratiš, da se daš onima koji su ti oprostili što si otišao,koji su ti oprostili što nisi ono što su oni htjeli da postaneši koji su te prihvatili onakvog kakav si sada.”

Vaša Ksenija

You may also like

2 Comments

  1. Odličan tekst.

    Sad ste me naveli na razmišljanje o tome zašto su prihvatanje i samoprihvatanje među najvećim životnim izazovima? Ljudi najčešće biraju konvencionalni put tj život kakav se od njih očekuje, ali ako je osoba u potpunosti usklađena sa tim to je sasvim u redu. Ako neko oseća da bi trebalo da živi na drugačiji način i to je sasvim ok. Primitivno je shvatanje da živeti drugačije od većine nije normalno. S druge strane, češće se susrećem sa situacijom da osobe koje su odabrale “normalan” život žive nezadovoljno. Eto to je izvor svih nezadovoljstava u životu, a najverovatnije je uzrok raznih tipova nasilja! Jer destrukcija počinje samodestrukcijom. (Ovo je moje mišljenje!) Ljudi postaju nasilnici upravo zbog toga što nisu prihvaćeni od porodice i okruženja, niti žive u skladu sa svojim duhom. A srećni ljudi se bave potrebama svoje duše.

    Da bi neko uspeo da razume tuđe potrebe i želje, mora najpre spoznati svoje.

    Ko god pročita ovaj komentar neka misli o tome.

    Pozdrav 🙂

  2. Hello my friend! I want to say that this article is awesome, nice written and come with approximately all vital infos. I would like to peer more posts like this .

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *